
Na konstataciju da idem da posetim Prištinu, uglavnom sam nailazio na reakcije poput: Zašto? Kako smeš? Šta ćeš tamo, zar se ne bojiš? Bez obzira na takav stav većine svojih poznanika, ja nisam imao predrasude i strahove, makar ne velike. Osim svojih stvari, sa sobom sam poneo relativno „neiskvaren“ stav prema Kosovu, i jednu pomalo nejasnu sliku o pokrajini koju sam stekao na osnovu oprečnih medijskih izveštaja tokom godina.
Ja sam biće. Ne nosim oreol nevinosti jer belo me guši. Prljava sam od glave do pete. Volim poslove gde ima blata i smeća. Pre i posle gneva, bacam razloge kao krpe.

Коначно Румунија. Уз возача и вођу пута, једини сам будан дочекао тај величанствени моменат уласка у суседну нам земљу. Возач се поздравио са симпатичном граничарком (која га је иначе испитала колико зарађује, да ли је ожењен и да ли има свој стан), вођа пута се коначно опустио и вратио осмех на лице, а ја сам одлучио да се вратим на своје место и покушам да одморим мало да не бих случајно нешто пропустио у Констанци!Али кад ти се нешто не да - не да ти се!

Париз и Беч били су далеко и финансијски немогућа мисија за већину нас, али је Констанца обећавала све оно што сваки навијач може да пожели.
Зато је екипа нестрпљиво одбројавала дане до поласка у овај румунски град на Црном мору.


Kroz prigušeno svetlo i dim od cigarete, probijaju se tonovi klavira. Polako, tužno, gotovo stidljivo. Ako im se prepustiš, nateraće te da počneš da razmišljaš o nekim stvarima iz svog života: o svom detinjstvu, bivšoj simpatiji ili ljudima koje godinama nisi sreo. Tvoja razmišljanja prekidaće samo aplauzi nakon svake numere, ali aplauzi traju kratko, a muzika ostaje da luta po glavi još dugo pošto se koncert završi.

Noćas je ponovo padao sneg. Jaka mesečina poigravala se sa teškim oblacima, bojeći svod nad belom pustinjom nekom čudnom bojom. Ta boja, nalik beloj tami, ispunjavala je svaki milimetar prostora, dajući predelu neku čudnu tajnovitost. Jedina stvar koja je narušavala tu tajnovitost bile su siluete krupnih pahulja koje su mirno i nečujno prekrivale stepu. Poput ogromnog peščanog sata, podsećale su slučajne duše da vreme neumitno prolazi. Tišina je vladala prostorom. Nije bilo vetra.


Pitam se pitam, koji moron se dosetio da se u Nisu, desetogodisnjica bombardovanja obelezava uz sirenu za prestanak vazdusne opasnosti pustenu tacno u podne. Ovde covek ako hoce da zaboravi ono sto se desilo, ili da pamti i obelezava na drugaciji nacin, nije u mogucnosti od raznih kretena. Verujem da se u modernim gradovima takva sirena ukljucuje samo kad bi imalo istinskih razloga, inace stvarno nema potrebe za zastrasivanjem naroda na taj nacin. Do devedeset i devete godine, kod nas u Nisu a mislim i u drugim gradovima u Srbiji svake prve srede u mesecu gradjani su morali da slusaju tu sirenu. Relikt iz komunisticke proslosti je bio tu da ih podseti da vreba ratna opasnost i neprijatelj unutrasnji i strani. Izgleda da se sa SPS-om vracaju i navike iz proslosti, na mala vrata. NE PLASITE NAROD! DOSTA JE BILO VISE!
Neka sve nevine zrtve pocivaju u miru!!!