«Neću stići na predavanje !»
«Kakvo predavanje ?!»
Alternativni kulturni centar. U samom centru grada, na prometnom mestu, a ipak zaÅ¡tićen od neprijatnih i nemilosrdnih uticaja, malograÄ‘anskih pogleda, neprivlaÄan za mediokritetnu masu. Treba biti iskren ... skoro svako u NiÅ¡u pitaće vas: «A Å¡ta je to AKC?» (ne sudite prema sebi samima, osluÅ¡nite onog nepoznatog koji vas u mimohodu okrzne).
Februar mesec obeležavaju edicije: «Sloboda izražavanja» i «Nacionalizam i suoÄavanje». Dva puta nedeljno, naizmeniÄno, smenjivala su se dvojica harizmatiÄnih, reÄitih i znanjem potkovanih predavaÄa: Ivica Živković, teolog i teoretiÄar postmodernog vaspitanja (ponedeljkom) i Nikola Todorović, književnik, prevodilac i kritiÄar (Äetvrtkom). Po snegu, na vetru i kiÅ¡i, pozivima na otvorene diskusije odazivao se taman dovoljan broj posetilaca, dovoljan da popuni podeljeni prostor AKC-a. I to onih koji se svagda sreću i već pomalo liÄe na zajednicu ljudi sliÄnih interesovanja, snova i pogleda na svet. Svaki put svi se iznova raduju susretu i novoj Å¡ansi koju može doneti ono drugaÄije. DrugaÄiji ugao posmatranja, drugaÄiji stav, otpor svakodnevnom, bezizlaznom, teskobnom mestu koje nas Äeka tu iza ugla. Iskrsava u komentarima na ulici, u parku, na autobuskoj stanici... Lupa nas direktno u glavu dok na trafici kupujemo kutiju cigareta, u vidu pompeznog glupavog naslova u nazovi novinama, ili nas, dok besomuÄno menjamo kanale, prati kao zvonjava nekog
head-a, koji je po ko zna koji put nagovestio – živite u Srbiji, ovde je sve moguće.
Prvo predavanje, akcija «Kulteren». Slobodnog mesta nije bilo... «Punk kao novi razum», tako je glasila tema predavanja. Punk kao pokret u kontekstu vremena u kome se javio. Punk u Engleskoj, u Americi, a neÅ¡to kasnije i punk kod nas. Punk kao izraz jednostavnog prkosa popularnoj kulturi, kao subkultura sa svojom ideologijom, elementima, vizuelnim identitetom, sa autentiÄnim ciljem... punk juÄe, danas, sutra. A na kraju hronoloÅ¡kog izlaganja ideje nastale sredinom sedamdesetih godina proÅ¡log veka, baÅ¡ u trenutku kada je trebalo doći do poentiranja, na videlo je isplovio sindrom netolerancije i nerazumevanja. Trebalo je to da bude jasno i glasno isticanje poente, a poÄelo je poprimati tendenciju maglovitog i napornog razjaÅ¡njavanja. Nepristojnost se otkrila u punom svom sjaju. Neko će možda reći: ali dobro je iskazati neslaganje. Da, dobro je sukobiti miÅ¡ljenja, ali ne i «saseći» onoga ko je tu doÅ¡ao da bi neÅ¡to sa ostalima podelio. Pa Äak i da se sa nekim ne slažete, saÄekajte da zavrÅ¡i misao. Doći će red i na vas. Samo ako ga ima, tog reda. Poruka je bila jasna, pristojnost je gotovo sasvim iÅ¡Äezla, iz svih segmenata druÅ¡tvenog života. Nepristojno buneći se oko teze o pristojnosti, sama teza bila je potvrÄ‘ena.
Publika se mogla izdiferencirati na one koji su doÅ¡li zainteresovani za teme o kojima se govorilo, svesni da prisustvom mogu neÅ¡to da uÄine za sebe, makar da obogate svoja saznanja. Bilo je i onih koji su se isticali po svaku cenu, bespotrebno držeći monologe, sa akcentom na vlastito pametovanje, ali i onih koji su svraćali u prolazu željni susreta sa nekim posebnim, ili iz Äiste dosade i radoznalosti.
Do kraja meseca, za ukupno Å¡est predavanja, struktura posetilaca mahom je ostala nepromenjena. Oni kojima se nije dopalo, dolazili su opet da bi eventualno potvrdili sebi da im se nije dopalo, a oni kojima je prijalo, druženja su svakog Äetvrtka i ponedeljka nastavljali do kasno u noć u kafani, pivnici, kafiću, sa ili bez muzike.
Nisam mogla a da ne primetim da su se na teme Komune bez autoriteta, DruÅ¡tva bez rata, New Wave-a i raspada SFRJ razgovori nastavljali i nakon izlaska iz prostorija u DuÅ¡anovoj 53. Živa i glasna razmena miÅ¡ljenja, iskazivanje (ne)zadovoljstva, prevrtanje po sećanjima, po ispriÄanim priÄama naÅ¡ih roditelja, po pokuÅ¡ajima iz proÅ¡lih vremena... sve su to bile posledice sastanÄenja tokom ovog hladnog februara.
Cilj predavaÄa bio je da Å¡to objektivnije predoÄe svoja iskustva i steÄena saznanja. Uglovi su bili razliÄiti: socioloÅ¡ki, teoloÅ¡ki, filozofski, ali pre svega govorilo se sa kritiÄkim osvrtom na temu i problem. Nekada je tok razgovora poprimao neÅ¡to pristrasnog i subjektivnog, ali na kraju, svi su znali gde su doÅ¡li. Imali su i drugi izbor, kao Å¡to će ga uvek imati.
Najvrednije Å¡to se u AKC-u moglo «pokupiti», bile su informacije kojih u medijima gotovo i da nema. Tu su i podsećanja da je moglo i može biti drugaÄije, potvrÄ‘ivanje stava da tolerancija i otvorenost ka drugom i drugaÄijem znaÄi bogatstvo raznolikog koje nam život srdaÄno nudi, ali i korak dalje u izbegavanju konflikata. Pozivanje na vlastitu odgovornost za sve Å¡to Äinimo i Å¡to nam se vraća, hrabrost da najpre sebe pogledamo u oÄi, a onda i svetu kažemo kakav je. Iskreno i bez ustezanja. Smelost da se otvorimo i uvažimo one sa kojima se ne slažemo, ali i da pronaÄ‘emo najispravniji naÄin da izguramo vlastito. Ako smo ubeÄ‘eni da je jedino tako dobro.
ÄŒinilo se suviÅ¡nim govoriti o dominantnim vrednostima danaÅ¡njice. Na delu je sistematsko uruÅ¡avanje svega Å¡to se moglo oznaÄiti kvalitetnim, kreativnim, kritiÄki nastrojenim. Iz tog ugla, postojanje alternative je uvek za pohvalu. Malo je takvih mesta u naÅ¡em gradu, ali je dobro da ipak postoje.
Reakcije na predavanja bile su razliÄite. Bilo je i onih komentara: «Nisam Äuo/la niÅ¡ta novo, sve ovo već znam». Dokle god samo budemo sedeli, mudrovali i Äekali, niÅ¡ta se neće promeniti. Stalno mi je to prolazilo kroz glavu. A sa druge strane, stoji da smo ipak okupljeni i vidimo probleme koji nam nagomilani odavno «bodu oÄi». Raspravljamo o njima. Svesni smo da postoje, upoznajemo ih izbliza. Pa i to je neki aktivizam, i to je suoÄavanje sa njima. Možda ćemo sutra biti joÅ¡ brojniji, možda ćemo se dalje i bolje Äuti, i potom možda ćemo živeti u uverenju da smo za života uÄinili neÅ¡to dobro i pametno. Ili bar neÅ¡to drugaÄije.
Informativna, i ništa manje inspirativna predavanja u AKC-u, kao i uvek do sada retko su koga ostavljala ravnodušnim. Ravnodušnima ipak tamo nije mesto.
Jelena Petrović