E pa, da mi ne bismo posrtali na putu i da ne bi dozvolili da većinu svojih emocija zamijenimo strahom pokušaću Vam odgonetnuti koliko mi zapravo trebamo duhovnost u svom životu?

Moje pričanje se neće svesti na privrženost Boga, ka nama. Jer ruku na srce, sve i da je fikcija, Bogu neće spasti kruna s glave ukoliko mu jedan čovjek okrene leđa. U tom slučaju Bog je jedna savršena fikcija, i ni perce mu ne možemo odbiti. Pričaću Vam zašto ja mislim da će se čovjek osamiti i otuđiti i neminovno propasti ukoliko on bude taj, koji okrene leđa, Bogu. Pričaću vam o tome, ko tu zapravo treba koga?!

Po mom skromnom mišljenju, svaki čovjek je stvoren kao unikat, neponovljiv je i jedinstven. Čak i jednojajčani blizanci su različiti temperamentom, karakternošću i osobenošću, pa makar se drugim ljudima činili potpuno isti. Ta neponovljivost jedne individue, ta različitost svojstvena svakom čovjeku me nagoni na pomisao da nas Bog ipak voli, da mu je stalo, da smo mi različiti, jer je u naše stvaranje uložen izvjestan trud i vrijeme...Energija. Mi nismo puko „naštancani“ kao u fabrici cigle, gdje svaka cigla liči jedna drugoj. Mi smo osobe stvorene po posebnom zakonu, po posebnoj volji i posebnoj ljubavi. Svako od nas je stvoren sa posebnim zadatkom i poentom svog postojanja. Svako od nas može biti i anđeo i đavo u odnosu na život i izazove koji su pred nama. Na našem životnom putu dešava se da posrnemo, klonemo pred preteškim nam zadacima, ali zato, tu je neko ko nas nikad ne napušta, ko je pravedan i koji će nam pomoći.

„Tako tijelo stade
Na putu kroz tminu
Pade al' glas jedan
Zvoni kroz tišinu
Al glas jedan zvoni kroz tišinu“

Dizdar Mak, Kameni spavač,Pravednik, Prometej, 2002.

O klonulosti duha čovječijeg pjeva i Dizdar koji ovim stihom poručuje da je čovjek suočivši se sa zlim, sa tamom, već klonuo, pada...ali na njegovu sreću i na sreću ljudsku, jedan glas, glas Pravednika zvoni kroz tišinu, pokazujući time da je Pravednik tu i da čovjek nije sam. Da klonulo tijelo može da ustane, jer glas je tu i poziva ga.

O tome kolike su granice naše spoznaje a samim tim koliko mi zapravo trebamo Boga svjedoče i riječi Morisa Materlinka koji kaže: „ Ja se klanjam, ja ćutim pred Njim. Što više idem napred, On se sve više povlači. Što više razmišljam o Njemu, sve manje razumem. Što Ga više gledam , sve Ga manje vidim, a što Ga manje vidim, sve sam više siguran da On postoji, jer ako ne postoji svuda je ništavilo: a ko može zamisliti da ništavilo postoji?“ (Pravoslavna veronauka povodom 2000 godina Hrišćanstva, Cetinje, 2000.god). Niko od nas ne želi vjerovati da je poslije svega ništavilo.

Nemali je broj zaista slobodnih i umnih ljudi koji znaju da tajna svijeta nije u njegovim rukama, nego u Božijim, među njima je i Dizdar koji pjeva:

Ni život ni smrt ne pripada meni
Ja sam samo onaj koji je usjeni
Onog što mu smrt ne mogaše ništa
Onog što pretoči se u stub
Sunčani

Dizdar Mak, Kameni spavač Hristos, Prometej, 2002., Sunčani

Dizdar zna da je sve ljudsko ništavno i prolazno, osim riječi koja napisana, ostaje da svjedoči. On je odlučio da će njegova riječ svjedočiti o Bogu i našoj potrebi da vjerujemo da iza smrti nije kraj.

Svako pitanje o tome da li je On tu, da li smo mi njegovi tvorci ili On naš je ustvari mučno traganje za nekakvom istinom koju bi čovjek da posjeduje, isto onako kao što posjeduje svoj stan, svoj automobil, svoj vrt... Neverni apostol Toma, dodirnuo je tijelo Vaskrsloga Isusa, i sad više nema izvinjenja sumnjivcima i malovijernima.

Pa opet, u nekakvim zamišljenim utakmicama sa Bogom, nemali se broj ljudi htjelo poistovjetiti sa Božanstvom postavljajući sebe za upravioce svijeta. Kroz istoriju su nam poznati Neron, Staljin, Hitler koji su se na vrhuncu moći zaista osjećali kao kreatori mapa svijeta u kojem se ljudi ponašaju po njihovoj volji. Svi su oni danas mrtvi. Ta apsolutna sloboda za kojom traga čovjek je moguća. Upravo je i zamišljena i data kao takva ali samo u apsolutnom dobru. Jer naša sloboda seže do one granice do kada ne povređujemo ljude oko sebe. A kada smo i zaista slobodni da mislimo, djelamo i osjećamo po svojoj volji zar mi zaista nismo apsolutno slobodni?
Međutim cijenjeni moji, postoje i oni koji drugačije misle, koji sebe nazivaju čas Bogočovjekom, čas Antihristom, čak i oni koji druguju sa Hitlerom, a umiru umobolni, sami i do srži svoga bića, povrijeđeni i nesrećni. Da, postoje i veliki ljudi koji su htjeli ostati zapamćeni po tome što su htjeli unijeti razdor i nesklad izmedju nas i Boga pa još govore: „Sad volim Boga, ljude ne volim, čovek mi je suviše nesavršena stvar, dotukla bi me ljubav prema čoveku.“ (Fridrih Niče, Tako je govorio Zaratustra, Prometej, 1997.god)

Postavlja nas na suprotne strane. Oslikavajući sliku modernoga doba u kojem se čovjek i Bog postavljaju kao dvije suprotne stvari, kao dva suprostavljena antipoda. Kao neprijatelji koji svoj opstanak vide uništavanjem drugog. I tu se odaje pošta Ničeu, prikazao je realnu sliku. Možda ga upravo to čini najvećim vjernikom, apelujući na to da se danas čovjek postavlja kao neprijatelj spram Boga. Možda ga upravo to čini čovjekom koji je najviše trebao Boga.

Na cijelu tu raspravu koju je Niče vodio sa filozofima o nepostojanju Boga, zapravo Niče je vodio raspravu sa samim sobom, ali cjelokupno to nastojanje, objašnjavanje i traganje za pojmom istine oslikao je jedan pomalo luckast i duhovit grafit na nekoj beogradskoj zgradi na kojem je kreativac napisao: „Bog je mrtav“ u potpisu Niče. Jeste, Bog je mrtav u onome koji je to napisao. Bog je mrtav u čovjeku koji je izgubio nadu u vječnost čovjekove duše. Nakon određenog vremena neko drugi je možda pomalo duhovito, dodao: „Niče je mrtav“, i potpisao Boga. Neko je samo bolje predočio stvarnost.

Inače, i sam Fojerbah je prije Ničea objavio rat bilo kakvoj špekulaciji iliti ideološkoj ovisnosti protkanom ljudskom slabošću za teološkim objašnjavanjem svijeta. Smatrao je da se čovjek otuđio od čovjeka i od samoga sebe tako što je otuđio od sebe svoju ljudsku prirodu. Smatrao je da čovjek mora vratiti misao da je on stvorio Boga a ne obrnuto. Umjesto vjere u Boga, vladaće vjera u ljude (Ludvig Fojerbah, Principi filozofije budućnosti, Clio, 1999.)

Navodeći da je dogma izričita zabrana da se misli, Fojerbah je previdio da se sloboda misli nikako ne zabranjuje, već naprotiv da je čovjeku data sloboda, koja mu se može obiti o glavu ukoliko svojom slobodom narušava tuđu.

Postoji čak i naučna studija koja pokazuje kako se ljudi koji poštuju i vjeruju u Boga, bolje nose sa stresnim situacijama, bolje podnose teške gubitke i poraze. Pa sve i da je to proizvod čovjekovih nadanja i mašte , ne može se kriviti čovjek što ne želi biti sam u teškim trenucima, što želi osjetiti da će poredak stvari i ravnoteža biti uspostavljeni od strane nekog ili nečeg savršenijeg nego što je smrtnik, on.

Koliko i da li mi trebamo Boga subjektivno je pitanje svakog čovjeka i teško da se može dati odgovor u jednom dahu, ali najveća čovjekova mistika je samoća. To je put iz dva dijela. Jedan je put dubokog promišljanja tj. zdrave misli, a drugi put je put straha, iluzija i obično se završava depresijom i težim psihičkim oboljenjima. Vidite, na ovom putu odnosno na ovoj raskrsnici smo svi mi vrlo često. Samoća može biti i kreativna ali uvijek je ubitačna ako nema Boga zato što u samoći tek spoznajete sve strahove i ljudske slabosti odnosno svoje slabosti. Samo u samoći osjetite mrak. Samo u samoći osjećate da se smrt bliži. E onda kreću pitanja šta poslije? Čovjek koji voli Boga, rasterećen ulazi u misli I lako predje ovaj jaz. On osjeća toplinu i zaštitu. Čovjek koji nevjeruje osjeća se kao pred ambisom ispunjenim sumnjama I boji se i da pomisli da napravi korak. Upravo iz te sumnje i stalnog pitanja šta je iza, razvije se paranoja a poslije paranoje čine se i samoubistva. Smiraj dolazi samo od više sile i vjerovanje u nju. Zato mi trebamo Boga.

Ipak, da ne treba da se bojimo, da nas neko i iza smrti čeka opet u pomoć prizivam Dizdara koji nam otkriva svoj najljepši stih i kaže:

„Zemlja je smrtnim sjemenom posijana
Ali smrt nije kraj Jer smrti zapravo i nema
I nema kraja Smrću je samo obasjana
Staza uspona od gnijezda do zvijezda“

Dizdar Mak, Kameni spavač, Smrt, Prometej, 2002.

Tanja Dramac